Da mogu promijeniti svijet - 1. dio

U ovom i slijedećem postu ću govoriti o slobodi i navesti primjer iz vlastitog života o tome kako sloboda može biti narušena

S ovim blogom sve sam bliže kreiranju "boljeg svijeta", ali naravno, samo u mašti, jer postoje "sitnice" koje me smetaju i sputavaju da se mijenjam ,razvijam i sve ostalo.

Moja kuća je na vrhu jednoga brijega. Dobro, nije baš na vrhu, ali je na brijegu do kojeg treba doći idući uzbrdo. Do odredišta, dakle, moje kuće, vode dvije "glavne" ceste. Jedna od njih je puno strmija i "stranija" jer manje ljudi poznajem u njoj, moram više ljudi pozdravljati, i nisam navikao na nju u smislu da se cijeli život penjem i spuštam po onoj drugoj cesti.

Ta druga cesta, ona na koju sam navikao, sadrži jednu "prepreku". Tu prepreku čine nekoliko kuća u kojima žive "divlja" i sklona ogovaranju djeca.

U prošlosti sam bio problematičan, tj. dosta povučen i tih, ali sada, buduči da sam odrastao, ponašam se sasvim normalno. Međutim, ta djeca ne zaboravljaju. Skloni su ruganju na temelju mojeg prijašnjeg ponašanja. Pričamo o djeci dobi 10-17 godina i kako postaju sve stariji, sve su više uvjereni da je njihov "svijet" idealan i svako odstupanje treba ismijati, s tim da samo jedna ima 17 godina, ali to je ne čini ništa zrelijom. Ukratko, često su na cesti i nekad igraju nogomet, a nekad se okupe negdje uz cestu gdje se može sjediti...

Da nešto učinim drugačije, što nije u skladu s običajima ovog zaostalog sela, ljudi bi govorkali, a proći pored te djece bi bio pakao. Već i ovako, kako ta djeca odrastaju, sve su zločestija i u svom bolesnom svijetu izmišljaju razloge za ruganje koji ne postoje. Tako su jednom kad sam prošao pored dvije cure, od kojih je jedna iz kuće u "kritičnom dijelu ulice", a druga je iz druge ulice, ali dobro se uklapa u njih jer je pokvarena do daske. Kad sam prošao, pozdravili smo se normalno i bio je sasvim normalan dan i izgledao sam sasvim normalno, kad sam otkoračao 3 metra od njih, prasnule u smijeh, ali baš doslovno prasnule. Što bih ja, kao pametan čovjek, trebao pomisliti? Naravno, pomislio sam da su glupe, ali i dalje ne razumijem to ponašanje. Ne mogu se "ufurati" u taj zaostali seoski mentalitet koji roditelji i bake prenose na djecu.

Uglavnom, to je kao "opasna zona" u kojoj nikad ne znaš što će ti se dogoditi i uopće ne znam kako bih se trebao ponašati da bih bio siguran da se ništa ne dogodi. Zaključio sam da se ponašam normalno i čak ih uvijek "prijateljski" pozdravim (iako to nisu zaslužili), ali uvijek me tako neki događaj na tom opasnom dijelu ulice kad se oni zbog nečega rugaju, a ja ne znam zbog čega, uznemiri. To je zato što imam nisko samopouzdanje, ali ne baš toliko nisko da bi me takva budalaština potpuno dotukla.

Da idem drugom, strmijom cestom, bolje ću ih izbjeći, ali te se dvije ceste spajaju i na raskrižju je križ na kojem se ponekad (iako ne baš često) okupljaju. I tako cijeli život neki strah se pojavi u meni kada prilazim tom dijelu ulice, a kada ga prođem osjetim neku dozu olakšanja.

Samo se nadam da će ta djeca jednom odrasti i "sazrijeti", dobiti određenu dozu kulture i poštovanja prema drugim ljudima.

O promijenama da i ne govorim. Da obojim kosu, da bilo što napravim što bi se pročulo ili vidjelo, ne bih se usudio proći kroz opasnu zonu. Zbog toga je teško živjeti sa malo slobode. Svijet koji bi bio idealan je onaj u kojem bih barem imao slobodu proći kroz ulicu do svoje kuće bez ikakvog straha.


Boomp3.com

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.