To the heaven & back

Ne mogu vjerovati kako se brzo sreća u životu promijeni. Bio sam jedan dan u ovom tjednu jako sretan. Činilo mi se da su mi se svi snovi ostvarili, da će odsad sve ići kako treba, kako ništa ne može zaustaviti tu sreću.

Upoznao sam jendog prijatelja i bio jako sretan zbog toga jer je on osoba koju tražim cijeli život. Slažemo se u (skoro) svemu. Nikad nisam mislio da postoji na kugli zemaljskoj osoba koja mi je toliko slična. Ukratko, stekao sam najboljeg prijatelja i onda je on odjednom nestao.

Dva dana poslije tog sretnog dana, ništa više nije bilo u redu. Ne samo da je on nestao, nego se i sve ostalo što sam postigao toga dana, što me toliko usrećilo, srušilo kao kula od karata. Dakako, mogao sam to predvidjeti da sam razmišljao (na sretan dan): "Nije moguće da je sve ovako dobro. Postoji mogućnost da se sutra nešto loše dogodi...", ali u trenutku takvog ushićenja i sreće nije mi bilo na pamet razmišljati o sutra, razmišljati kako bi sreći mogao brzo doći kraj.

Čak da se neki elementi koji su me činili sretnim tog dana (npr. prijatelj) vrate, ovo vrijeme beskrajne tuge zbog razočaranja neće nestati jer vrijeme se ne može izbrisati.

Pomislio sam na skorašnji moj dvadeseti rođendan i na to kako ću ga tužan dočekati. No, ako se prijatelj vrati prije toga, neće mi biti važne ostale karte koje su se srušile. On mi je najvažnija karta za sreću. Samo pomisao da možda nikad više neću komunicirati s njim me baca u depresiju jer neću više tražiti. Našao sam sebi sličnu osobu, brata. I da nekog nađem, to ipak ne bi bilo to.

Ostale stvari koje su se srušile ni dva dana nakon sretnog dana mogu se popraviti i nadam se da će uskoro sve biti u redu. Jedino mi još na živce ide ovo sunce. Sad je rujan i trebala bi padati kiša, koju toliko volim.

Boomp3.com

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.